O MENI
  • Register
Croatian English French German Italian

tkosamJa sam samo sanjar čiji pogled gasne u magli i memli, odgovara na ovo pitanje S. Jesenjin. Ali, ja sam i više od sanjara. Istina, sanjarim i sada ponekada, ali sam to činio puno više u mladim danima, jer čovjek ne treba prestati sanjariti. Makar nekada na kratko treba odletjeti negdje u svoje utočište, možda se vratiti onome mjestu gdje je ispustio prvi krik u životu... 

I ja se tamo često vraćam, a jednoga dana tamo ću se i zauvijek vratiti. Tamo me čeka moj kamen, jedini vjerni prijatelj koji me prati cijeloga života...

Pa da konačno kažem tko sam...

Svjetlo dana ugledao sam u Ružićima, općina Grude, sada već dalekoga 30. srpnja 1953. godine, kao sedmo po redu dijete svoga oca Jerke Nikića i peto moje pokojne majke Anđe, r. Milas (otac mi se ženio dva puta jer mu je prva žena umrla vrlo mlada). Bosonogo djetinjstvo proveo sam na ružićkom kamenjaru, često u oskudici i neimaštini. Pučku sam školu završio u Ružićima (4 razreda) i u Grudama (ostala 4). Nakon toga odlazim u Split, na Poljud, u Franjevačku gimnaziju koju završavam 1972. godine. Šest mjeseci provodim na Humcu kod Ljubuškoga u Novicijatu, ali to napuštam koncem godine i nakratko odlazim u Njemačku.

Nakon dugih peripetija (zbog nepriznavanja vjerske gimnazije u komunističkom sustavu) upisujem se na Filozofski fakultet u Prištini gdje ostajem tri semestra, redovito dajući sve ispite, a onda se prebacujem u Sarajevo, također na Filozofski fakultet (Odsjek Historije jugoslavenskih književnosti i materinski jezik). Razočarenje je bilo veliko jer mi priznaju samo dva ispita iz Prištine, pa sam morao krenuti iz početka. Fakultet sam završio za rekordne tri i pol godine i diplomirao 10. listopada 1979. godine.Nakon toga odlazim na „privremeni rad“ u Školski centar Banoviće i tu jedno polugodište predajem materinski jezik, a onda zaposlenje nalazim u Šipovu (kod Jajca) gdje u Srednjoškolskom centru nastavljam raditi kao profesor materinskog jezika.

U rujnu 1983. godine vraćam se u Grude i ne uspijevam pet mjeseci dobiti nikakvo zaposlenje (zbog tzv. moralno-političke podobnosti, jer nisam bio član SK – za one manje upućene famozna kratica za jedinu partiju koja je tada vladala „mačem i palicom“ – Savez komunista) i tadašnjega stava tamošnjega predsjednika općinskog Komiteta (glavna partijska organizacija – tzv. ćelija – na razini općine) prema onima koji su završili vjerske škole. Tek nakon njegove iznenadne smrti uspijevam se zaposliti na mjesto tajnika SIZ-a kulture (uz to vodim poslove tajnika Odbora književne manifestacije „Šimićevi susreti“ – od 1984. do 1990. – i jednoga od urednika općinskoga glasila „Bekija“). Na tome mjestu ostajem do gašenja SIZ-ova 1988. od kada prelazim u Narodnu knjižnicu i na mjestu knjižničara radim do 1993., jer od tada (12. listopada) prelazim na mjesto urednika u novopokrenutoj Novinskoj agenciji hrvatskoga naroda u BiH – Hercegbosanska novinska agencija – HABENA u Međugorju. Na mjestu urednika ostajem nepunih godinu dana, jer prije prelaska u Mostar (u prosincu 1994.) postajem glavni i odgovorni urednik i na toj dužnosti ostajem do transformiranja HABENE i BHPRESS-a u jedinstvenu novinsku agenciju FENA (Federalna novinska agencija) od kada (2001.) radim na mjestu pomoćnika direktora, odnosno glavnog urednika u Organizacijskome dijelu FENE u Mostaru, a tu dužnost obavljam i danas.

Dosta rano, još u gimnazijskim danima, počinjem pisati poeziju i prozu. Kao student, 1978. godine, osvajam II. nagradu studenata BiH “Petar Kočić” za esejistički rad Poetski svijet A. B. Šimića. Godine 1995. dobivam III. nagradu na natječaju “Boško Papić”, za najbolju ratnu priču koju je raspisao list TRN iz Tomislavgrada. Jedan sam od pokretača i urednika Hercegovačkoga tjednika, Hrvatske grude i Horizonta.

Objavio sam slijedeće knjige: Vrisak kamena (pjesme), Hrvatska hercegovačka zajednica Herceg-Stjepan, Zagreb, 1994., Strah i glad (roman), HKD Napredak Split­ – Mostar, 1996., Hrvatska Golgota (pjesme), HKD Napredak Split – Mostar, 1998. i Korak izvan kruga (roman-kronika 2000.) te knjiga iz radiestezije „Radiestezija – zrnce Božjeg dara“ (Matica hrvatska Čitluk, 2004.). U rukopisu su mi roman „Zapisi Stipana Trnovca“ i još jedna zbirka pjesama. Član sam Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

Baveći se radiestezijom, sklopio sam mnoga poznanstva, gostovao na valovima mnogih raiopostaja, kao i na HTV-u u emisiji „Globalno sijelo“ (2004. godine) te na HTV-u „Oscar C“ Mostar (2006. godine) u emisiji „Dobar, loš, zao“ i na FTV u Sarajevu. Diljem Hercegovine puno je bušotina iz kojih se ljudi opskrbljuju vodom, a koje sam ja locirao – od Ravnoga, Čapljine, Stoca, Čitluka, Ljubuškoga, Vitine, Klobuka, Gruda, Tihaljine, Širokoga Brijega, sve do Rakitna i Tomislavgrada. Pregledao sam na stotine i stotine stanova i kuća i odredio zdrava mjesta za spavanje te locirao mjesta na kojima će se sazidati nove kuće. Za svoje sam uspjehe dobivao mnoge pohvale, a o njima su pisali i razni mediji - od sarajevskih „Une“ (1985.), „Oslobođenja“, „Večernjih novina“ i još nekih magazina, zagrebačkih „Večernjega lista“, „Arene“, do splitske „Slobodne Dalmacije“ te mnogih lokalnih tjednika i listova.

Radiestezija je za mene Božji dar (od nje sam stekao duhovno a ne materijalno bogatstvo) i tako je doživljavam, a o tome ću više reći u rubrici o mojoj djelatnosti po kojoj me pozna dosta ljudi, a mnogi su mi zahvalni jer sam im nesebično pomagao.

VAMA NA USLUZI

Ako vam je potrebna pomoć iz područja radiestezije (određivanje lokacije za bušenje bunara za vodu, radiestezijski pregled kuće ili stana...) slobodno mi se obratite i uz zajednički dogovor pomoći ću koliko je u mojoj moći, bez nakane da se okoristim bilo čijom nevoljom.

TKO JE ONLINE

We have 13 guests and no members online